PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
U vezi sa slučajem „gogelj – mogelj” Puškin je odmah podržao stihove I. I . Dmitrijeva:
Mi smo, nedavno, iz dosade,
Puščin, Puškin i ja baron,
Po čašu-dvije osušili,
Fomu bez posla ostavili.
Foma je bio čiko koji nam je kupio i donio rum, zbog čega je ostao bez posla. Mi smo mu, koliko smo bili u mogućnosti, kasnije nadomjestili štetu koju je pretrpio zbog gubitka radnog mjesta.
Pojavile su se i karikature na kojima su ispod stola izvirivali oni koje smo uspjeli tamo da sakrijemo.
Uopšteno gledano, taj ne toliko teški nestašluk, koji, naravno nije bio ni za pohvalu, podigao je toliku buku i prašinu da je ogorčio naše porodice, zahvaljujući isuviše mudrom shvatanju i postupanju licejskog rukovodstva. A sve se moglo završiti u okvirima Liceja, da direktor Gauenšvild i inspektor Frolov nijesu odlučili da, radi predostrožnosti, obavijeste o tome ministra .
Treba reći da su svi profesori Liceja sa izuzetnim uvažavanjem gledali na Puškinov talenat. Jednom prilikom ga je profesor matematike Karcov pozvao pred tablu i postavio mu algebarski zadatak. Puškin se dugo premještao sa noge na nogu, i ćuteći pisao po tabli nekakve formule. Na kraju ga je profesor pitao: „Pa do čega si došao? Čemu je jednak iks?” Smijući se, Puškin je odgovorio: „Iks je jednak nuli”. Na to je profesor zaključio: „Dobro je. Kod vas se, Puškine, u matematici sve završava nulom. Idite. Sjedite na svoje mjesto i pišite stihove”.
Hvala profesoru Karcovu što zbog matematičkog fanatizma nije ratovao sa Puškinovom poezijom. Puškin se više od svih drugih predmeta interesovao za časove kod profesora Kunicina, i to potpuno na svoj način: lekcije nikad nije ponavljao. Nije praktikovao ni da prepisuje profesorova predavanja, a štampanih skripti tada još nije bilo, tako da je on učenju pristupao bez ikakvih priprema.
Na našem zvaničnom ispitu profesor Deržavin je, na sebi svojstven način, ovjenčao slavom našeg pjesnika. Svi mi, njegovi drugovi, radovali smo se i ponosili time. Puškin je, tom prilikom, čitao svoja „Sjećanja o Carskom selu”. U tim sjajnim stihovima on je dodirnuo srca ruskih čitalaca. A čitao ih je sa neobičnom živošću. Dok smo slušali čitanje tih, nama poznatih stihova, podilazili su nas žmarci. Kada je sam patrijarh naših pjesnika u oduševljenju, sa suzama u očima, i sa blagoslovom, pomilovao i poljubio Puškinovu kovrdžavu glavu, mi smo svi ćutali. Htjeli smo i sami da zagrlimo i poljubimo našeg pjesnika, ali njega već tamo nije bilo – pobjegao je!
Sledeće stihove Puškin je napisao Deljvigovoj sestri Mariji, miloj živahnoj djevojčici, koja je tada imala sedam ili osam godina:
Juče mi je Maša naredila
Da joj u strofu složim rime,
I za nagradu mi obećala
Da će u prozi reći: hvala.
Stihovi su sami po sebi bili dragi, ali su nama licejcima bili posebno interesantni. Korsakov je na njih komponovao muziku i tu strofu su pjevale djevojčice skoro u svim kućama, ali su licejci imali pravo prvenstva. Pjesma „Ljepotica koja je mirisala duvan” posvećena je Gorčakovoj sestri, knjaginji Jeleni Mihajlovoj Kantakuzinoj. Vjerovatno ona nije čitala, jer nije ni znalam za te stihove koji su nastali kao plod rasplamsale mašte mladog pjesnika.
Pjesmom „Živopiscu” Puškin moli umjetnika da mu nacrta portret K.P. Bakunjine, sestre jednog našeg druga:
Dijete mašte, fantazije!
U zanosu duše plamene,
Nemarnom svojom četkicom
Srce moga druga nacrtaj!
Nije ova pjesma prva ni jedina u kojoj pjesnik izražava duševni bol i patnju svog srca.(Nastaviće se)